eto...malo sam zapostavila blog...ma iskreno ni ne stignem ništa pisati jer stvarno nemam vremena za sebe,a ne još i za blog..a i malo ljudi mi komentira tak da odmah izgubim volju..
neka se nitko ne ljuti što mu ne kommam postove..kad budem imala više vremena,onda ću se tome posvetiti..
pozdrav..volim vas sve

evo ga,opet je počelo...sjedim u učionici na 3.katu prokleto ogromne zgrade i gledam u nevidljivu točku na ne tako bijelom zidu...užas...pogledam kroz prozor i ne vidim gotovo ništa osim nekoliko jadnih listova na drveću koji se pokušavaju oduprijeti vjetru i Dravu koja lagano teče...dosadno mi je..ne čuje se nitko od mojih kolega jer su svi koncentrirani na lika koji predaje,a očito sam ja jedina koja ne sluša njega već zvukove stotinu automobila koji lagano klize cestom..prođe tu i pokoji tramvaj..pri pomisli na tramvaj,našla sam se u njemu...pun je;ljudi stoje,nervozni i umorni od života...izađem iz njega na stanici kod Tvrđe...ah,tu je i poznata mi fontana...po običaju,gimnazijalci su zauzeli svaki djelić mjesta za sjedenje...od srca se nasmijem jer sam se sjetila svoje srednje škole...ponekad mi nedostaje...krećem prema stanuali polaganim korakom takoda dobro promotrim sve što se događa oko mene...ulazim u zgradu,čekam lift,dolazim do vrata stana,vadim ključeve i ulazim unutra...opet sama...nekako sam tužna jer ne volim tišinu...odjednom me hvata neka čudna sjeta i niz lice mi počinju teći suze...opet razmišljam o njemu...odlazim u sobu i zatvaram vrata...opet se nalazim na 3.katu prokleto ogromne zgrade i nastavljam gledati u nevidljivu točku na ne tako bijelom zidu

evo ljudovi moji,samo da se kratko javim
u osijeku je super,prošla sam kolokvij iz matke tako da sam bila jako sretna,ali misllim da fiziku neću proći pa se ni ne živciram previše..izlasci su preludi,zabava je zajamčena itd.
ah ta ljubav..imam novog dečka,btw....super mi je s njim..ima 21 god i na 3.god je upranog prava..on je nešto najbolje što mi se ikad dogodilo u životu zato jer napokon osjećam sreću koju jaaaaako dugo nisam osjetila..nadam se da ću u s njim biti dosta dugo jer on je ono nešto što mi daje snage da se ujutro probudim i odem na faks,da preživim dan...
sada sjedim u sobi sa još četvoro ljudi i opet ramišljam o njemu,ne prođe ni jedna sekunda da ne pomislim na njega..jednostavno ne doživljavam ljude oko sebe..neki kažu da sam se promijenila..možda jesam,a možda me on pomijenio..ne znam..totalno se ponekad zateknem kako razmišljam o životu koji mi tako brzo prolazi pred očima i zapitam se kuda to sve vodi...ma onda se opet vratim u stvarnost i kažem sama sebi :"ŽIVOT JE JEDAN KOJI SDA VODIMO I TREBAMO ISKORISTITI SVAKI JEBENI TRENUTAK TOGA ŽIVOTA"....

pozdrav svima...znam da pet duže vrijeme nisam ništa napisala,ali ne zbog toga što mi se ne da ili sam zaboravila već jednostavno nisam stigla...zadnjih par dana živim ubrzanim tempom i nemam baš puno vremena za blog...kao što većina zna,upisala sam faks,a u međuvremenu sam našla i stan...sve je to ok...danas sam opet bila u osijeku jer sam morala nosit neke stvari koje će mi tamo trebati i dok je stari vozio kroz sva ta različita mjesta,ja sam mislima odlutala nekamo..pomiješale su me prošlost i sadašnjost i onda su došle..nisam ih više mogla sakriti..jednostavno su se opet vratile-slane kao more,samo moje-suze...sjetila sam se svoje gimnazije,svog razreda koji nije bio tako savršen,ali sam ga na neki način jako voljela,svi ti ljudi su činili dio nečega što sam smatrala širom obitelji...a onda mi je u glavu došla bolna istina...shvatla sam da odlazim i da se rastajem od meni jako drage osobe s kojom sam provela skoro sve svoje slobodno vrijeme,od osobe kojoj sam se uvijek mogla povjeriti i koja me jedina razumjela i nikad me nije ostavila na cjedilu...ta osoba koja će mi najviše nedostajati je zlatko...i zato ću njemu posvetiti dio svog posta..

braco,
znam da nije uvijek bilo lako družiti se samnom,znam da sam često znala biti jako loše naravi i uvijek sam se pitala što to ima u tebi da me možeš trpjeti...i zato ti mogu samo reći HVALA:

što si bio onu večer na chatu i što si htio komunicirati samnom
što si mi postao tako dobar prijatelj
što si uvijek bio uz mene
za sve one kave
što me uvijek braniš
što piješ bambus i kada ti se ne pije
što poštuješ moje mišljenje
i na kraju...
HVALA TI ŠTO POSTOJIŠ...

Pošto sam dei jučer obećala da ću napisati novi post,to obećanje moram i ispuniti. Prethodni post sam napisala jer sam bila užasno ljuta na sebe,moju obitelj,ma bila sam ljuta na cijeli svijet jer mi se nakon ta tri dana taj svijet totalno srušio. Ali na svu sreću uspjela sam to donekle riješiti.evo dea sad sam super(mislim da si to još jučer shvatila-mislim,to da sam totalno skrenula)

Ah...jučer bijaše subota...ja i lela bile u gradu...prvo bile malo u ani,onda se poput puževa odvukle do timea(ali doslovno sam mislila ovo za puževe jer je jako teško hodati u cipelama na petu..hehe)
I tako došle mi u time,tamo bio braco i njegova ekipa...malo se gibali uz zvuke popa,onda otišle gore na cajke...e onda su me svi ostavili,pa ja krenula u potragu za njima...našla zlaju i malo se zezali i ljuljali na strganoj ljuljački
Onda je on otišao kući jer ga je glava bolila,a ja otišla ponovno unutra gdhe sam se s deom i sonjom odlično zabavila i isplesala...tnx cure,to mi je trebalo...e vrhunac večeri je bio taj da sam upoznala jednog tako kjut dečeca...hehe...o tome ne bi pričala,to ću ostaviti za sebe...
I tako vrijeme brzo prošlo i mi otišle doma...zaspala sam čim sam se spustila u krevet...
Danas me alergija uhvatila..ne mogu disati,oči mi suze i užasno se osjećam...ali valjda će proći...volim vas sve...pusa

Evo za kraj nešto što me inspiriralo da nastavim dalje..jedan i jedini DINO MERLIN:

Dobro je kad u životu
Za nešto se boriš,rukama stvoriš
Dobro je kad u životu
Nekoga voliš,netko te voli
Dobro je kad u životu
Netko te sluti,ti nekoga slutiš...
Ali je najbolje kad u životu
Imaš nekog s kim možeš
LAKO DA ŠUTIŠ...

noć je..mjesec je nada mnom..hodam napuštenom cestom..jedinom koju ne poznajem..ne znam kuda će me odvesti,ali osjećam se sigurnom..ulazim u grad u kojemu su sve ulice prazne..sve je tako sumorno,tako tiho..čujem otkucaje svoga slomljenog srca..svjetla toga prekrasnog,ali tihog grada prate me gdje god prođem..moj tihi pratioc,moja sjena,lagano klizi niz svjetlost koja ju obasjava..odjednom čujem glasove u daljini...mnoštvo glasova...čujem kako izgovaraju moje ime...traže me...NE!!! ne želim da me pronađu,želim biti sama u ovom mrtvilu mraka gdje se samo pokoja zraka svjetlosti uspije probiti..počinjem ubrzano hodati,zatim trčati..bježim iz tog nepoznatog grada,bježim kroz šume...napokon...došla sam na rub ponora..pogledam prema dolje..tišina...mrak...ništa...stojim tako izbezumljena..stigla sam...sada sam smirenija...polako se približavam tome mraku,tome ništavilu...osjećam se kao da sam ponovno rođena..opuštam se i padam u taj ponor...cijelo tijelo mi drhti...u tom djeliću trenutka sam istinski sretna..padam polako...uskoro će završiti...još samo malo...došao je taj trenutak...NAPOKON SAM SLOBODNA!!!

svaka priča ima svoj početak i kraj...
ovo je jedna od mojih priča...

početak je kao i uvijek najljepši dio svake priče jer počinje srećom...ali nakon toga slijedi tuga i očaj...bili smo sretni,nekada davno..provodili dane,sate i minute zajedno-bili smo sretni,barem sam ja mislila da smo sretni...to je sve bila samo varka..jednoga kišnog popodneva došao si i rekao da je svemu kraj..molila sam te da malo promisliš..nisam razumjela zašto si donio takvu odluku jer smo bili tako sretni...samo si šutio...boljela me ta tišina...pokupio si svoje stvari i otišao...
ostala sam sama u svojoj sobi gdje mi je tišina bila najbolja prijateljica...ali još uvijek sam u sebi imala onaj osjećaj sreće,osjećaj da me još voliš...
sada kada ležim polumrtva u krevetu koji sve dublje tone u tamu,još uvijek osjećam tvoj miris na sebi,a suze kao kiša klize niz moje obraze koji gore kao dvije vatre koje se ne gase..znam da si sada s drugom,da si sretan...čujem tvoj glas negdje u daljini...ah,kako mi još uvijek srce jače zakuca kad te se sjetim...tvojih prekrasnih kao more plavih očiju,tvojih usana koje su bile slatke kao..sve u mom životu si srušio kada si mi rekao da me ne voliš više...
i tako sada uživam u tišini i samoći nadajući se da ćeš ipak možda jednog dana ponovno pokucati na moja vrata i reći mi "volim te!"..

evo...sredila sam napokon sve s netom
ali prvo bih se htjela zahvaliti zlatku što mi je popravio komp..HVALA

ah pa da krenemo...puno se toga dogodilo otkako sam pisala zadnji post..
nekih se stvari ne želim sjećati,a neke mi opet ne izlaze iz glave..
e pa ima jedna novost...nina je zaljubljena,ali ON je daleko i ne znam kad ću ga opet vidjeti..
to me toliko boli...uvijek sam tvrdila sa ne postoji ljubav na prvi pogled,ali očito sam se prevarila...
ne mogu vam opisati taj osjećaj,koliko sreće u tom djeliću sekunde,koliko otkucaja srca...ma previše me boli da bih pisala o tome kako je bilo toga trenutka kad sam ga vidjela...
ali sudbina nikad nije bila na mojoj strani pa tako ni ovoga puta...htjela bih ga što prije vidjeti,zagrliti,poljubiti...ali to neću moći tako skoro...no,neću sad pisati o tome...

eto,prošlo i Rokovo..hehe
mislim da mi je u petak bilo najbolje,tj.kad je zlajo slavio rođendan
bilo je predobro...
ali ZLATKO,šta će tvoja mama misliti o meni...grrrrrrr
sve u svemu bilo je dobro...
uh,još malo pa će mi upisi,opet sam nervozna,živčana i uplašena..ali nadam se da će ovaj biti bolje...
sad lagano idem učiti... svima